Miris ovaca i miris tamjana

U današnjim okolnostima ni jednom svećeniku nije lako ostati budna duha. To, istina, nikada nije bilo lako, ali danas je poprimilo drugi oblik zahtjevnosti koja traži drugačiji napor. Kad je svojedobno papa Franjo kazao da pastiri moraju mirisati po ovcama, time nije rekao da ne moraju mirisati po tamjanu. Bez odnosa s Bogom, odnos s ljudima postaje izvor novih frustracija. Stoga mi se čini da je usred današnjih kriza i frustracija svećenik nadasve potreban kao jednostavan čovjek, svjedok nenametljive vjere, znak Božje brižnosti prema ljudima.

Nije novost da se od svećenika očekuje i riječ i stav. Njegova riječ pomaže vjeri da život čini pluralnijim i bogatijim. To pak neće ići ako ne izvire iz držanja koje ima uporište u Bogu. Vjera nije tiranija nad ljudskim potrebama, nego snaga koja povećava intenzitet želja koje očovječuju čovjeka u povezanosti s Bogom i drugima. Zato mi se čini da na današnju ravnodušnost i na sporo pokretanje procesa obnove u Crkvi, svećenik mora ustrajati na tome da se odriče bilo kojeg pristupa u kojem bi nekomu nešto nametao iz pozicije autoriteta, moći ili službe, da ne zlorabi svoj položaj ni ljudska očekivanja.

Njegovo je da potiče i  rasvjetljava bez bilo kojeg upliva autoritarnosti, da spremno sluša i slušanjem oblikuje prisnost. Ako je danas riječ izgubila težinu koju je nekada imala u ljudskim odnosima, spremnost da se drugoga sluša, znak je sigurnosti vjere od koje se i danas može plodonosno živjeti. Drugo, spremnost da se nikoga ne izbjegava, da bez predrasuda prilazi stigmatiziranima i marginaliziranima, da nenametljivo oblikuje i potiče susrete s ljudima, da potiče kulturu dijaloga i ozdravljenje narušenih odnosa, dio je njegova zahtjevnog poslanja kojeg ni najbolja crkvena birokracija ne može zamijeniti.

Posebno je važno da svećenik njeguje bogat unutarnji život, da njeguje strast za Bogom, da ne zaglibi u površnoj duhovnosti koja će ga skupo koštati u trenucima kad se tomu najmanje nada, da prati znakove vremena i ozračje svoje okoline kako bi iz odnosa s Bogom mogao nadilaziti nadiđene modele svećeničke službe. Stoga osobno vjerujem da biti svećenik nije potrošen projekt, da svećenički poziv ne pripada djetinjoj fazi zapadne kulture, da zbog današnjih spoznaja i načina života svećenički poziv zahtjeva novo lice. A kad smo kod toga, onda je to izbor težeg puta koji zahtjeva izgradnju sinodalnog mentaliteta koji bi trebao pomoći Crkvi postajati živi organizam koji se ne oslanja na klerikalnu birokraciju, nego na Krista kojeg nema bez Crkve.

don Ivica